Jedno od najčešćih pitanja koje roditelji donesu u prvim mjesecima zvuči otprilike ovako: „Zašto moja beba stalno naginje glavicu na jednu stranu? Je li to samo navika?“
Iako na prvu zvuči jako zabrinjavajuće, dobra vijest je da se u velikom broju slučajeva tortikolis može na vrijeme prepoznati, pratiti i značajno ublažiti uz odgovarajuću podršku. Radi se o stanju koje vrijedi shvatiti ozbiljno – ali ne panično.

Kao netko tko već godinama radi s bebama i njihovim roditeljima, i tko je upravo tortikolis odabrao kao temu magistarskog rada, vrlo često viđam isti obrazac: roditelji osjete da nešto nije u redu puno prije nego što netko službeno izgovori dijagnozu. A ponekad upravo ti isti roditelji i osteopat „pogode u sridu“, dok dio liječnika žuri s objašnjenjem tipa ‘to je samo navika’, ili se dijagnoza postavi na način koji roditeljima ulije više straha nego razumijevanja.

Što je tortikolis kod beba (krivi vrat)?

Tortikolis znači da je vrat u nepravilnom položaju, a glava nagnuta na jednu stranu, dok je brada okrenuta prema suprotnoj strani. U svakodnevnom govoru često ćete čuti izraz „krivi vrat“.

Najčešće je zahvaćen jedan važan mišić na vratu – sternokleidomastoidni – koji može biti skraćen, napet ili zadebljan. Kad taj mišić ne radi slobodno, beba doslovno „odabire“ onaj položaj u kojem se osjeća najmanje neugodno. To izvana izgleda kao da glava uvijek „bježi“ u isti smjer.

Postoje dvije glavne skupine tortikolisa:

• Urođeni (kongenitalni) tortikolis – uočava se u prvim tjednima ili mjesecima života. Često je povezan s položajem bebe u maternici, ograničenim prostorom, dugotrajnim ili vrlo brzim porodom, porodom uz pomoć vakuuma ili forcepsa, te s opterećenjem mišića i mekih tkiva tijekom samog poroda.
• Stečeni tortikolis – razvija se kasnije, npr. nakon infekcije, ozljede, upale, određenih neuroloških stanja ili problema s kralježnicom, i uvijek zahtijeva detaljniju medicinsku obradu.

Važno je naglasiti: tortikolis nije navika i nije krivnja roditelja. To je kombinacija položaja, mehaničkih sila i individualne osjetljivosti tkiva, na koju tijelo bebe odgovara na svoj, često vrlo mudro-kompenzacijski način.

Ako taj opis usporedimo s onim što se u literaturi naziva KISS‑sindrom (Kopfgelenk‑induzierte Symmetrie‑Störung), izvana često vidimo vrlo sličnu sliku: bebu koja naginje glavu, preferira jednu stranu i tijelom se uvija u blagi „C“. Kod klasičnog tortikolisa u prvom je planu sam mišić (najčešće sternokleidomastoidni) – on je skraćen, napet ili zadebljan i povlači glavu u određeni položaj. Kod KISS‑sindroma polazište je drugačije: primarni problem vidi se u malim zglobovima između zatiljne kosti, atlasa i aksisa (OAA), a napetost mišića i posturalna asimetrija posljedica su toga, a ne uzrok.

U hrvatskoj se praksi pojam KISS‑sindrom koristi rjeđe nego u njemačkom govornom području, ali postoji u stručnoj literaturi i među fizioterapeutima i osteopatima koji se bave ranim motoričkim razvojem. Kod neke djece ono što na prvi pogled izgleda kao „samo posturalna asimetrija“ zapravo je posljedica neravnoteže u području OAA – kad se tamo povrati ravnoteža, tijelo često spontano pronađe simetričniji položaj.

Kako prepoznati tortikolis kod dojenčadi?

U praksi se često događa da roditelji nisu ti koji „dijagnosticiraju“, ali su skoro uvijek prvi koji primijete da nešto ne štima. To nije jedan dramatičan trenutak, nego niz malih, ponavljajućih situacija kroz dan.

Najčešći znakovi u svakodnevici:

• Beba gotovo uvijek naginje glavu na istu stranu – u budnom stanju, u kolicima, u autosjedalici, u naručju.
• Čini se kao da beba stalno gleda u isti dio sobe – ima „omiljeni kut“ ili „omiljenu stranu“.
• Kad pokušate igrom, igračkom ili glasom potaknuti pogled prema suprotnoj strani, beba se teže okreće ili brzo odustane.
• Kod dojenja ili hranjenja na bočicu na jednoj strani jede puno lakše, dok na drugoj protestira, izvija se ili odbija dojku.
• U potrbušnom položaju (tummy time) beba nerado podiže glavu, drži je asimetrično ili izgleda vidno nervozno.

Što još možete primijetiti:

• S vremenom se može razviti blaga asimetrija glave – stražnji dio lubanje je spljošten više s jedne strane (plagicefalija), uho može izgledati kao da je „pobjeglo“ prema naprijed, lice blago ukošeno.
• Ponekad se u području vrata može napipati elastična, pomična „kvržica“ u samom mišiću – najčešće se radi o lokalnom zadebljanju mišića, što samo po sebi ne mora biti opasno, ali je jasan znak da je potreban pregled.

Važna razlika: svaka beba ima svoju „omiljenu stranu“, ali kod tortikolisa beba ne može jednako slobodno okretati glavu na obje strane, čak ni kada je mirna, sita i opuštena..

Zašto nastaje tortikolis kod beba?

Kod urođenog tortikolisa uzrok je najčešće kombinacija položaja u maternici, djelovanja sila tijekom poroda i reakcije mišića i mekih tkiva na ta opterećenja.

Mogući faktori:

• dugotrajan ili izrazito brz porod
• porod uz pomoć vakuuma ili forcepsa
• ograničen prostor u maternici (višeplodna trudnoća, određeni položaji bebe)
• blaga ozljeda, istegnuće ili manjak kisika (ishemija) u mišiću vrata tijekom poroda.

Kod stečenog tortikolisa uzroci mogu biti:

• infekcije u području vrata ili uha
• upala mišića, ozljeda, trauma
• određena neurološka stanja ili problemi s kralježnicom.

Tijelo bebe pritom radi ono što je za njega najlogičnije: traži položaj u kojem je najmanje neugodno ili bolno. Izvana to izgleda kao „kriv vrat“, iznutra je to zapravo strategija preživljavanja i smanjenja nelagode.

Kada treba reagirati i potražiti pomoć?

Kod tortikolisa vrijedi pravilo: bolje ranije nego kasnije. Što ranije prepoznamo i podržimo bebu, to je manja vjerojatnost jačih asimetrija glave, tijela i kasnijeg motoričkog razvoja.

Dobro je potražiti pomoć ako:

• već nekoliko tjedana primjećujete da beba gotovo uvijek gleda u jednu stranu
• dijete teže okreće glavu u jednu stranu, čak i kad je mirno i opušteno
• dojenje ili hranjenje je uporno znatno teže na jednoj strani
• primjećujete razvoj asimetrije glave (spljošten stražnji dio s jedne strane)
• imate osjećaj da je cijelo tijelo bebe „u luku“, više povučeno na jednu stranu.

Službenu dijagnozu tortikolisa postavlja pedijatar i on može uputiti dijete na:

• daljnju obradu (ultrazvuk, neurološki pregled, eventualno ortopedsku obradu)
• fizikalnu terapiju ili rehabilitacijski tim
• praćenje razvoja uz savjete za kućne vježbe.

Istovremeno, iz iskustva mogu reći da postoji i druga strana medalje:

• dio liječnika tortikolis vrlo brzo „etiketira“, bez da uzme u obzir cijelo tijelo bebe, dinamiku trudnoce i porod
• drugi dio, suprotno, umanjuje roditeljsku zabrinutost rečenicama tipa „to je samo navika“ ili „proći će samo od sebe“.

Zbog toga često upravo roditelji i osteopat (ili drugi stručnjak za rani motorički razvoj) budu prvi koji upućuju na to da nešto treba detaljnije pogledati – i često su u pravu.

Što roditelji mogu učiniti kod kuće?

Uz stručno vođenje pedijatra i tima koji može uključivati fizioterapeuta i osteopata, roditelji imaju presudnu ulogu u svakodnevnim, malim, nježnim intervencijama. Ne zato što trebaju postati terapeuti, nego zato što je dom mjesto gdje beba provodi najveći dio dana, a kombinacija liječničke procjene, manualne terapije (uključujući osteopatiju) i roditeljske podrške najčešće daje najbolji rezultat.

Primjeri:

• Položaji pri hranjenju – namještati bebu u položaje u kojima lakše okreće glavu prema „težoj“ strani, ali bez forsiranja. Ako beba počne plakati i jako se protiviti, to je znak da treba stati i prilagoditi.
• Igra na podu – vrijeme na leđima, boku i trbuhu, uz poticanje pogleda i pokreta prema „neomiljenoj“ strani. Umjesto gurati glavu rukom, bolje je „pozvati“ dijete igračkom, glasom, dodirom.
• Okolina – staviti zanimljive objekte, svjetlo ili vaš lice u smjeru koji je teži. Cilj je da beba poželiokrenuti se, a ne da „mora“.

Sve ove intervencije trebaju biti:

• nježne i kratke
• ponavljane više puta kroz dan
• usklađene s ritmom bebe (ne u trenutku velikog umora ili gladi).

Cilj nije „ispraviti“ bebu, nego joj dati mogućnost da otkrije nove, ugodnije i simetričnije položaje.

Koja je uloga osteopatije kod tortikolisa?

Osteopat u svom području rada može prepoznati kliničku sliku koja odgovara tortikolisu ili KISS‑sindromu i to jasno komunicirati roditeljima te ih uputiti pedijatru, ali službena medicinska dijagnoza uvijek ostaje u nadležnosti liječnika, pri čemu je naravno važno da se, ako roditelji najprije dođu osteopatu i tamo se uoči problem, dijete pravovremeno uputi odgovarajućem liječniku.

Što osteopat gleda i radi?

• Procjena napetosti mišića, fascija i zglobova ne samo u vratu, nego i u ramenom obruču, lubanji, kralježnici, zdjelici i kukovima. Tortikolis rijetko postoji „sam za sebe“ – često ga prate i asimetrije drugdje u tijelu.
• Vrlo nježne, prilagođene tehnike kojima se utječe na opuštanje tkiva, bolju pokretljivost i ugodu u tijelu. Kod beba to nikada nisu „agresivni“ pokreti, već mikropokreti, podržavanje i vođenje tkiva.
• Praćenje načina na koji beba koristi svoje tijelo – kako se okreće, kako poseže rukama, kako se oslanja u ležećem i potrbušnom položaju.

Osteopat može roditeljima:

• pokazati različite načine nošenja,
• pomoći im da pronađu položaje u kojima je bebi lakše okrenuti se na težu stranu,
• objasniti kako organizirati prostor za igru tako da potiče simetriju.

Važno je uvijek naglasiti:

• osteopatija ne „liječi“ tortikolis sama za sebe, nego se uključuje kao jedna od podrški uz pedijatrijsku i fizioterapijsku skrb
• tretmani trebaju biti nježni, sigurni i transparentni – roditelji imaju pravo u svakom trenutku pitati što se radi i zašto

---

Zašto je meni (i možda i vama) tortikolis više od dijagnoze

Za mene, kao osobe koja je tortikolis kod beba izabrala za temu magistarskog rada i kao osteopata koji radi na terenu, tortikolis je puno više od kliničke oznake. To je priča o tijelu koje se prilagodilo – maternici, porodu, prvim danima izvan nje.

U ambulanti često vidim sljedeći scenarij:

• roditelji mjesecima govore da im se nešto „ne čini u redu“
• jedan liječnik kaže da je „normalno“ i da će proći, drugi brže-bolje upiše dijagnozu bez objašnjenja
• tek kad se uključi netko tko ima vremena promatrati cijelo tijelo (fizioterapeut, osteopat, razvojni terapeut), slika postaje jasna.

Zato mi je važno naglasiti:

• da, pedijatar je taj koji službeno postavlja dijagnozu
• ali roditelji i stručnjaci koji rade „rukama na tijelu“ često su prvi koji primijete da nešto nije kako treba biti, pogotovo ako simptomi neznatno ili blago izraženi.

Zaključak: tortikolis kod beba – zabrinjavajuć, ali često dobro rješiv uz podršku

Tortikolis kod beba može biti izvor velikog straha, ali u većini slučajeva, uz rano prepoznavanje, dobar tim (pedijatar, fizioterapeut, osteopat) i aktivnu ulogu roditelja, prognoza je vrlo povoljna.

Ako imate osjećaj da vaša beba stalno naginje glavu na jednu stranu, teško okreće glavu ili se čini asimetrična, prvi korak je uvijek razgovor s pedijatrom. Nakon toga – uz nježne tretmane, igru i puno strpljenja – tijelo bebe često pokaže ono što zna najbolje: kako pronaći put natrag prema ravnoteži.

Vasa Alexandra